Joe Nichols Real Things

Albume Joea Nicholsa odlikuje urbanost, mekoća i pitkost koja ih čini zgodnima i za slušanje u uredu, čime se tvrdi country izvođači poput Dwighta i Dalea ne mogu „pohvaliti“. Nicholsova dva zadnja albuma, III i Real Things, podjednake su kvalitete, ali u očekivanju njegova novog albuma najavljenog za jesen, ne bi bilo zgoreg baciti pogled na ovaj potonji,  Real Things, koji atmosferom podsjeća na melankolične albume Merlea Haggarda iz osamdesetih, iako naravno postoji značajna razlika u supstanci.
Album Real Things nije daleko od epiteta „the real thing“. Slušajući njegove albume došla sam do zaključka da je jedina točka u kojoj Joe može omanuti njegov kriterij u odabiranju pjesama, jer su ostala dva elementa – vokalna izvedba i muzička pratnja – uvijek na visokom nivou. Nicholsov vokal zaslužuje osobite pohvale – taj prekrasni podatni bariton kao da je upio sve trikove svih naraštaja country pjevača prije njega i derivirao ih u moderni vokalni izražaj primjeren suvremenom dobu. Ovo je country za 21. stoljeće kakvom bi Nashville, da ima pameti, trebao težiti, a ne prodavati pop rock pod country.

Album započinje istoimenom pjesmom koja pomalo klišeizirano nabraja stvari u životu koje vrijede, ali Nicholsova izvedba je od prosječne pjesme izvukla maksimum. Another Side Of You iz pera Jameyja Johnsona oda je životnoj družici koja, kao i svaka žena, drži tri i pol ugla u kući, s tom razlikom što joj Joe (tj. Jamey) u ovoj pjesmi to i priznaje. Iznenađujuće nježni uradak bradatog bad boya Jameyja Johnsona! Who Are You When I’m Not Around jedna je od meni omiljenih na albumu; u njoj se zaljubljeni Joe pita kakva je njegova djevojka kad nisu zajedno. Cure, ne zaljubite li se u njega nakon ove pjesme, ne znam kad ćete!

Comin’ Back In A Cadillac prvi je malo žešći komad na albumu, govori o mladom nadobudnom country pjevaču koji odlazi iz svoje provincije u nadi da će se jednog dana vratiti natrag u cadillacu. Pjesma kakvu si pretpostavljam u sebi pjeva svaki mladi konobar ili čistač studija u Nashvilleu. My Whiskey Years – jedan od mojih favorita, sigurno jedna od najboljih izvedbi u countryju u zadnjih deset godina. Ispovjed sa šanka kakvu bi napisao i otpjevao i sam car barskih stolica, Merle Haggard.

It Ain’t No Crime ustupak je potrebi da se na albumu nađe bar jedna ili dvije stvari podobne za tekuće top liste, baš kao i Let’s Get Drunk And Fight. Ova potonja doduše ima baš zarazni refren („Lets get drunk and fight/Keep the neighbours up all night“) o paru koji se iz čiste dosade odluči posvađati kako bi se ujutro slađe pomirili („When the mornin’ comes we’ll make make up love while we apologize“).

Kad slušam All  Good Things opet mi  u misli dođe Merle, što je valjda dobar znak.

She’s All Lady je još jedna pjesma J. Johnsona, a inače se nalazi na njegovom albumu Dollar, no nekako mi zvuči kao da ju je Jamey napisao baš za sebe, veći kredibilitet ima u njegovoj izvedbi, iako je Joe svoj posao odradio besprijekorno.

Zadnja pjesma na albumu If I Could Only Fly (autor Blaze Foley) provjereni je dragulj iz 1979. godine, kojeg je Joe ulaštio da nas zaista zabljesne. Ne zvuči nimalo nešvilski, podsjeća na kantautorske balade kakve su sedamdestih pisali Guy Clark, Townes Van Zandt ili Steve Young. Idealna pjesma za opuštanje nakon napornog dana. Kao i cijeli album, uostalom.

www.joenichols.com