Crountry » CD recenzija

Gene Watson & Rhonda Vincent – Your money and my good looks

straight — Sun, 01 Jan 2012 05:00:18 +0000

Što reči o albumu na kojem, kad okrenete kutiju, prije popisa pjesama, piše: WARNING: Contains REAL Country Music?
Dakle, iz Nashvillea (!) nam ovaj puta dolazi nešto savim drukčije. Riječ je o klasičnim, što starim, što novim, spektakularno otpjevanim i sjajno odsviranim country duetima a Rhonda i Gene se savršeno glazbeno nadopunjuju i zvuče bolje nego ikad.

Album otvara naslovna pjesma “Your money and my good looks” koja nam navješta što nas očekuje u nastavku a tema joj je, kako bi rekli Willie ili Lefty, “If you’ve got the money honey I’ve got the time”… Nalaze se tu i neki klasici kao što su Hankova “My sweet baby ain’t around”, Nata Stuckyja “Sweet thang” i Gary Stewartova “Out of hand”. Uvrstio je Gene i jednu svoju; “You could know as much about the stranger” koja je tipična za njegov opus i cijela protkana klavirskom pratnjom koja povremeno nosi cijelu pjesmu. Izdvajati nešto iz ove kolekcije je jako težak zadatak ali bih ipak naglasio da
“Till the end” sadrži jednu prekrasnu pedal steel dionicu čega, inaće, uz violinu, ovdje ne manjka niti u jednoj pjesmi.

Sve u svemu, jedno jako ugodno izneneđenje u današnjoj country produkciji i savjetovao bih da album ne kupujete ako ne volite pravu country glazbu kao što kaže upozorenje sa početka priče. Ako preferirate Taylor Swift, The Perry Band ili Rascal Flatts onda ste, kupite li ovaj CD, bacili novac.
Na kraju, hvala Rhondi i Geneu na ovoj poslastici i nadamo se čuti još ovakvih uradaka.

Autor: straight

Gary Allan- Get Off On The Pain

JfK — Mon, 26 Dec 2011 05:00:00 +0000

Što je zajedničko Garyju Allanu i Daleu Watsonu?
Obojica se pišu pod country izvođače.
Gary je visoki, zgodni, istetovirani kalifornijski surfer, ljubimac ženske publike.
Dale je oniži, prosjedi, istetovirani teksaški kamiondžija.
Gary voli Bakersfield country, Kings of Leon, nastupa kao predgrupa za velike face poput Keitha Urbana i Brooks&Dunn.
Dale bježi od Nashvillea kao vrag od tamjana, svira svoj honky tonk po teksaškim barovima tristo dana na godinu.
Garyjeva žena je počinila samoubojstvo u napadu depresije. Daleva odabranica poginula je u prometnoj nesreći.
To je njihova zajednička točka: trauma koju su proživjeli zbog gubitka voljene osobe i osjećaj krivnje koji ih izjeda. Svaki od njih se na svoj način borio sa svojim gubitkom, rezultat čega su i njihovi albumi. Gary je 2005 objavio izvrsni Tough All Over, a odjeci osobne tragedije čuju se i u 2010-te godine objavljenom albumu Get Off On The Pain.
Gary je komercijalni izvođač, a vjerojatno bi i veću popularnost stekao da se u potpunosti prikloni zvuku Aerosmith ili Kings Of Leon, jer je njegov oštri rockerski vokal kao stvoren za mainstream pop rock radio. No mora da ga njegovi Bakersfield country korijeni i činjenica da od 12. godine nastupa po barovima s ocem, te ljubav prema Highwaymen, ipak spašavaju od potonuća u bezlični pop country kakvog prakticiraju Rascal Flatts ili Keith Urban. Kako živi od muzike, od koje treba prehraniti i obitelj, dobar dio njegovih albuma namjerno je isproduciran tako da bude zanimljiv za radio stanice, tour promotore, te mlađu pop rock publiku. Tako je i album Get Off On The Pain crossover rocka, popa i countryja, pri čemu je country najmanje zastupljen, pogotovo u prvoj polovici albuma.

Countryljupci možda neće biti odviše oduševljeni takvim zvukom, no od Garyja Allana nikad niti nisu dobili sto postotni country. Stoga, onaj tko je spreman na nabrijane pop aranžmane, rock gitare, a u par pjesama i zašećerene violine, neka odmah ne stekne loše mišljenje o ovom albumu, jer nije sve u zvuku i melodiji – ima nešto i u stihovima! A i u vrlo dobrom Garyjevom vokalu.

Dakle, kad se album ogoli do svoje suštine, to jest stihova, nađemo se pred pjesmama nad kojima se treba zamisliti. Nema tu ničeg laganog i trivijalnog! Vidi se da je Gary rezignirani i nesretni čovjek obilježen tragedijom. Album započinje s dvije stvari koje govore upravo o tome: Get Off On The Pain i Think I’ve Had Enough. Nesretna ljubav, krhkost veza, rizik kojem se izložimo kad se zaljubimo…, ali i podsjetnik na to kako dobro može biti kad je veza sretna, u pjesmi We Fly By Night. No Regrets je pjesma o njegovoj pokojnoj ženi, izvrsna country stvar gdje Gary podvlači crtu i zaključuje da nema razloga za žaljenje jer je, dok su bili zajedno, dao od sebe sve što je imao. Možda je to znak da Gary kreće dalje i da će idući album označiti i novu stranicu u njegovu životu.
Autor: Jfk

Dale Watson and The Texas Two – The Sun Sessions

JfK — Mon, 19 Dec 2011 05:00:29 +0000

The Sun Sessions je bio moj prvi Elvisov album, kolekcija pjesama koju je on snimio u legendarnom Sun studiju Sama Phillipsa tijekom 1954. i 1955. i koje, kao što svi znamo, predstavljaju početak revolucije u muzici znane kao rock and roll. Pjesme kao That’s Allright Mama i Good Rockin’ Tonight ili Blue Moon mogla sam slušati non stop, a i danas, nakon 56 godina od datuma snimanja, zvuče svježe i uzbudljivo. Nakon Elvisa, u Sun studiju su snimali i ostali velikani rock and rolla i countryja, poput Carla Perkinsa, Roya Orbisona, Jerry Lee Lewisa, Johnnyja Casha itd. i time je legendarni status Sun studija zacementiran za sva vremena. Veliki ljubitelj Johnnyja Casha, country glazbenik iz Teksasa, Dale Watson, također nije mogao odoljeti zovu Sun studija, te je, čim se prvom prilikom našao u blizini tog studija u Memphisu, TN, uzeo sa sobom ritam sekciju od dva člana: bubnjara Mike Bernala i basistu Chrisa Creppsa, nazvavši ih prigodno The Texas Two i snimio tribute Johnnyju Cashu i njegovim The Tennessee Three, čiji se trademark boom chicka boom zvuk provlači kroz svih 14 pjesama na albumu. Autor svih pjesama je Dale i većina njih su nove, osim “Johnny at the Door” s njegovog albuma People I’ve Known, Places I’ve Been iz 1999, te “Elbow Grease, Spackle And Pine – Sol” koja je zapravo preimenovana stvar “Holes in the Wall” s prvog albuma iz 1995. Cheatin’ Heart Attack.

Pjesme su tipični rockabilly: jednostavne, kratke, ritam sekcija, gitara i vocal i svih 14 je stalo u 30 minuta, a kao što je to svojstveno takvim bazičnim muzičkim žanrovima, zvuče kao da su tu od vremena kad je Elvis prvi put zakoračio u Sun studio. Dale pjeva besprijekorno, kao i uvijek, a tematski je šarolik: prisjeća se živopisnih likova koje je sreo tijekom svoje karijere (pjesme “Johnny At The Door”, “George O’Dwyer”); refleksivne “I Have Done That Before”, “If You Knew What’s Good For You” i “Ponder Why, I Ponder Why”, koja je jedna od najboljih na albumu; protestni gospel u pjesmi ”The Hand Of Jesus”; dirljiva ljubavna “Her Love”; te oda suprugama i njihovom kulinarskom umijeću zvana “My Baby Makes Me Gravy”, čiji siže bi bio “ljubav ide kroz želudac”, a za koju je snimljen i urnebesni video kojeg svakako treba pogledati, ako zbog ničeg drugog onda zbog legendarne scene u kojoj Dale svira svoj Tele ispred plinskog štednjaka na kojem kipe lonci. Bravo, Dale, konačno da se netko sjetio pohvaliti trud koji žene ulože u kuhanje!
Autor: Jfk

Dale Watson – europska turneja ne propustite!
19.01.2011. – Kino Šiška Ljubljana
20.01.2011. Tvornica kulture – Zagreb
21.01.2011 – Stereo dvorana – Rijeka

HRT mreža reklama

Jon Wolfe It All Happened In A Honky Tonk

JfK — Mon, 12 Dec 2011 05:00:29 +0000

Miss Leslie, koju sam neki dan slušala, i Jon Wolfe su kao pismo i glava jedne kovanice: oboje su duboko ogrezli u honky tonk, s time da je Miss Leslie stara škola, dok Jon Wolfe honky tonk gleda s modernijeg stajališta, no oboje je slušati podjednak užitak. Lijepo je čuti da mlađi, moderni country songwriteri koji stvaraju suvremeni country s radijskim potencijalom, stvaraju ovako kompaktne i kvalitetne albume.
Drugi album glazbenika iz Oklahome Jona Wolfea, It All Happened In A Honky Tonk, je skladna cjelina u kojoj pjesme kao da se pretaču jedna u drugu, bez oscilacija u kvaliteti. Album je pitak, Jonov vokal ima tipičan neotradicionalistički zvuk, patentiran još u zlatnim danima Georgea Straita, i sve te pjesme i teme smo već sto puta čuli, ali u tome i jest čar dobrog honky tonka, naime da nikad ne dosadi.
„Let A Country Boy Love You“: moj jedini komentar je – hell yeah! Tko bi mu odolio kad se Jon nabacuje curi koja se netom vratila iz velikog grada slomljena srca i nudi se da bude njeno rame za plakanje i opisuje kako bi joj on izliječio ljubavne jade, samo da mu pruži šansu. Vjerujem da joj je od prve bilo jasno kakve se kvalitete u njemu kriju! U jednoj od mojih favorita, „Sweet Little Song And Dance“ Jon sa razoružavajućom iskrenošću priznaje da on svojoj curi ništa ne može odbiti i ne može joj odoljeti, kad ga svojim čarima počne vrtjeti oko malog prsta. Slatka pjesmica koja, vjerujem, svakoj ženi izmami osmjeh na lice. U „The Only Time You Call“ Jon vodi monolog sa svojom bivšom curom, a u koju još uvijek žarko ljubi, moleći je da ga prestane zvati samo onda kad „whiskey govori iz nje“, a to znači u tri sata u noći iz nekog noćnog bara, govoreći mu da ga još uvijek voli i da joj nedostaje, jer njemu to para srce pošto zna da će ga ona u zoru, kad se otrijezni, opet ostaviti…. Eto, ovako ispričano to zvuči kao šećerna vodica, ali kad to Jon otpjeva svojim preklinjućim vokalom, onda to postane provoklasna patetična country pjesma, baš onako kako to mora biti. Slijedi „I Don’t Dance“ još jedna od onih rasnih honky tonk pjesama od kojih slušatelja nešto štrecne pri srcu. To je jedna onako, frajerska macho priča lika kojem se nabacuje cura u klubu, želeći ga pozvati na ples, no on se junački othrva njenim čarima i otpili je u stilu: „Mala,ti si super, ali nisam ja ovdje radi plesa“. Naime, što je posrijedi? On pati od slomljena srca i u klub je došao zaboraviti na svoj jad, ali ne tako da se tješi drugim djevojkama koje će ostaviti ujutro bez pozdrava… Vjerujem da će nakon ovog svaka slušateljica koja to čuje postati Jonov fan, a možda i pokoji slušatelj, nikad se ne zna.
„His New Baby“ se također odvija u baru i opet je ovdje Jon žrtva ženskih igrica; naime lik koji sjedi do njega za šankom se hvali svima prisutnima kako čeka svoju novu djevojku koja je komad kakav se samo poželjeti može, i kad se ona konačno pojavi i svi zadivljeno gledaju u nju, ispostavi se da je to Jonova bivša! Bože, pa kako da se čovjek ne zapije nakon toga! Možda je to baš ta cura koja se pojavljuje i u pjesmi „You Might Have Told Me“… pa mogla mu je bar na neki način dati do znanja da će ga ostaviti, a ne ovako, samo je odjednom otišla bez riječi… što reći, život zbilja piše drame!
No, na kraju Jon ipak pronalazi svoju sreću u pjesmi „Something To See“, ali možda ta sreća i nije dugog vijeka, jer odmah iza nje slijedi još jedan pogodak ravno u srce: „Play Me Something I Can Drink To“, vjerojatno najbolja stvar na albumu, u kojoj je sve savršeno na svojem mjestu: i prekrasna decentna melodija, lijepa izvedba, barroom tematika i bolne uspomene koje treba zaliti whiskyjem. Klasik!
Ovaj album je još jedan dokaz kako klasične honky tonk teme nikad ne mogu dosaditi i da će dobre country muzike biti uvijek (dokle god bude Texasa na zemljopisnoj mapi).

Autor: Jfk

Miss Leslie Wrong Is What I Do Best

JfK — Mon, 05 Dec 2011 05:00:37 +0000

Ovo je 100% honky tonk album od glave do pete, od tipično kantrijevskog naslova, preko raspjevanih melodija kojima dominira steel gitara, do stihova namočenih whiskeyjem. Miss Leslie je nešto poput ženske verzije Dalea Watsona – kako je netko zgodno primjetio, njih dvoje izvode country kao da Garth Brooks nikad niti nije rođen.
Miss Leslie je ovo četvrti album, i ono što je zadivljujuće jest da kod nje nema oscilacija:na njenim albumima nema praznog hoda, sve pjesme su jednako dobre, sve su tradicionalni honky tonk, i melodijski i tematski, i što je najbolje – sve ih je napisala sama Miss Leslie, što je čini istinskom country umjetnicom, a ne samo country pjevačicom.
Wrong Is What I Do Best obiluje dobrim pjesmama, počevši od uvodne, samosvjesne“ I Need Me (A Whole Lot More Than I Need You)“ koja podsjeća na buntovničke pjesme Lorette Lynn, gdje Leslie kaže da ne može biti u vezi u kojoj mora sputavati svoju osobnost. Istu stvar izrekao je i Merle Haggard u svojoj“ I Can’t Be Myself When I’m With You“.
„Turn Around“ ima suprotnu poruku: Leslie želi očajnički dati šansu vezi koja je pred raspadom, samo kad bi se on vratio i rekao da je voli, zaboravila bi sve njihove probleme, samo da opet budu zajedno… Prekrasna, jako lijepo otpjevana balada, u kojoj je Leslie smekšala svoj inače čvrsti vokal, što će, nadam se, i češće raditi u svojim budućim laganicama.
Izvrsna plesna „Drunk Dialer“ govori o zaljubljenoj curi koja kad, eto, malo popije, zaboravi koje je doba dana ili noći pa uporno zove svog odabranika na mobitel ne mareći što je dva u noći i on u dubokom snu.
„I Can’t Live With You But I Can’t Love Without You“, sva dilema ove bolne balade je sadržana u samom naslovu – ne mogu s tobom, al’ ne mogu nit’ bez tebe, i to sve tako upečatljivo otpjevano i tužno odsvirano da bi se se čovjek najradije naslonio na šank i zaplakao….
Svaki pravi country album iz Teksasa ne može bez western swinga, pa je tako Leslie svoju naslovnu skladbu ( te There’s Two People Here Not Talkin) otpjevala upravo u tom stilu, tvrdeći da je ona najbolja u najgorim stvarima, što možda i važi za neka druga područja njezina života, ali za njeno bavljenje muzikom sigurno ne!
„Anyone“ je jedna od onih izvrsnih pjesama srednjeg tempa koje Leslie očito piše bez pol muke. Ekonomična na riječima, njene pjesme jednostavnim, svakodnevnim govorom opisuju kompleksne međuljudske odnose, kao što je na primjer u ovoj pjesmi tuga i revolt ostavljene žene koja se tješi da mu neće biti dobra „bilo koja“, kao što joj je rekao na odlasku. Isto vrijedi i za „All You Do Is Make My Cry“ , „Every Tuesday Night“, „She Gave Up On Herself“….
Uputa za slušanje: slušati u dugim zimskim večerima uz odgovarajuće honky tonk piće (tu naravno ne mislim na čaj s limunom).
Autor: Jfk

Marty Stuart – Ghost Train

JfK — Mon, 28 Nov 2011 05:00:11 +0000

Marty Stuart je country tradicionalist, zaljubljenik u country povijest, koji nikad nije postao dio country kreme, vjerojatno zato što njegove skladateljske mogućnosti nisu u rangu Dwighta Yoakama i Alana Jacksona, a i vokal mu je za country standarde neupečatljiv. No, ipak se radi o dobrom glazbeniku koji je svojim albumima, a i picking sposobnostima izgradio respektabilnu karijeru u tradicionalnom countryju, od kojeg ne odustaje ni na svojem albumu iz 2010. godine pod nazivom
Ghost Train – The Studio B Sessions. Album zvuči upravo onako kako jedan new traditional country album mora zvučati – izvrsno! – i da su ovo neka normalna country vremena, ovakav album i slični njemu vrtjeli bi se cijele dane na radiju i bili na vrhovima top lista.

Nađe se tu od svega ponešto, od sočnih naelektriziranih honky tonk komada poput uvodne „Branded“ (referenca na Merlea Haggarda je očita); izvrsnih pedal steel pasaža u „Bridge Washed Out“; rockerskog instrumentala“ Hummingbird“ gdje noga sama od sebe cupka; kotrljajuće „Ghost Train Four –O – Ten“ koja dočarava prolazak vlaka kroz krajolik Mississippija uz ponovno odlične steel guitar dionice; simpatična“ Little Heartbreaker (The Likes Of You)“, koja je kao stvorena za plesni podij; električni bluegrass (poznatiji u narodu kao rockabilly) „Country Boy Rock and Roll“, s opakim pikanjem po gitarama od kojeg se zavrti u glavi….

Jedan od pedal steel gitarista na albumu je i legendarni Ralph Mooney, skladatelj još legendarnijeg klasika“ Crazy Arms“. Izvedba te pjesme na albumu izmamila mi je suze na oči. Iz kratkog uvodnog razgovora između njega i Martyja, vidljivo je koliko ga Marty voli i cijeni, a u tih niti minutu i pol koliko traje sama pjesma kao da je stala čitava povijest countryja.“ Crazy Arms“ odsvirana od samog autora – može li išta biti bolje? Dobro došli u country nirvanu!

Ako ste mislili da je to sve, varate se, tek sad dolazi najbolji dio albuma, a to su laganice, mahom u ritmu engleskog valcera. U njihovom skladanju je Martyju pripomogla supruga Connie Smith (treba naglasiti da je većinu pjesama na albumu napisao sam Marty). „Driftin’ Apart“ , „A World Without You“ bile bi pun pogodak u izvedbi nekog vokalnog stilista, a „I Run To You“ je prekrasna balada,duet Martyja i Connie, po meni najbolja stvar na albumu, koja evocira zlatna vremena countryja i sve one prekrasne duete nastale tijekom proteklih desetljeća.

Album je snimljen u poznatom Studiju B u Nashvilleu koji je inače pretvoren u muzej, no Marty je dobio dopuštenje snimati u njemu, želeći time odati počast svima onima koji su snimali u njemu. Album je uvršten u najbolje albume protekle godine, i može se samo poželjeti da takvih izdanja bude što više.

Autor: Jfk

Amber Digby and Justin Trevino – Keeping up appearances

straight — Mon, 21 Nov 2011 05:00:58 +0000

Nedugo nakon svog posljednjeg solo albuma Amber Digby se vraća sa kolekcijom dueta sa svojim dugogodišnjim producentom Justinom Trevinom. Album su producirali zajedno a na njemu, između ostalih, sudjeluju i njezin muž Randy Lindley na gitarama i poočim Dickie Overbey na steel gitari.

Kolekcija sadrži 14 obrada pjesama iz šezdesetih i početka sedamdesetih godina filigranski izvedenih od strane dvoje velikih talenata i poštivatelja tradicije, nimalo ne mareći za trenutne trendove i smjerove.

Jedna od dojmljivijih pjesama sa albuma je naslovna “Keepin up appearances” koju su izvorno izvodili Lynn Anderson i Jerry Lane a govori o paru koji samo održava privid sreće pred drugima a zastupljene su i ostale teme tipične za ovu vrstu glazbe, dakle ljubavne, one o bračnim problemima, pjesme o prevari…

Našle su se tu još, uz ostale, i “Lead me on” Lorette Lynn i Conwaya Twittyja, “Just between the two of us” i “That makes two of us” od Bonnie Owens i Merle Haggarda, “Slowly but surely” od Dolly Parton i Portera Wagonera i “Kickin’ our hearts around” Wande Jackson koja dobro funkcionira i kao duet iako to u originalu nije. Jedina stvar koja malo odskače od ostalih ali ne kvalitetom nego stilom, je “Wish I didn’t have to miss you” jer više vuće na nekakav pop iz sedamdesetih i to bih naveo kao jedinu (za mene) slabiju točku albuma.
Dakle, radi se o još jednom u nizu osvarenja koja evociraju slavne dane country glazbe. Da to, nasreću, postaje trend dokazuje još nekoliko albuma izdanih posljednjih godina kao što su primjerice “Timeless” Martine McBride i “Sleepless nights” Patty Loveless a najsvježiji primjer je ovogodišnji, također album dueta, Rhonde Vincent i Gene Watsona . Svi nam oni dočaravaju country glazbu u kojoj glavnu riječ imaju violina i steel gitara. A postoji i neka druga country glazba??Straight

Sunny Sweeney – Concrete

JfK — Tue, 15 Nov 2011 05:53:53 +0000

35-godišnja Teksašanka, Sunny Sweeney ima sve predispozicije za dobru country karijeru: dobro izgleda, dobro pjeva, dobro piše, ima geografski pedigre, vlasnica je izvrsnog prvijenca izdanog prije 4 godine (Heartbreak’s Hall Of Fame), koji nažalost nije prodro na šire američko tržište, ali je stekla svoj krug poklonika. Prvijenac je slatka i pitka kombinacija tradicionalnog countryja odsviranog na moderni način, uz obilje steel gitare, što je prava poslastica za svakog pravog
countryljupca. No, u međuvremenu su se izgleda neka teška vremena bila nadvila nad Sunny, sudeć po tematici novog albuma. Concrete otvara nabrijani country/pop/rock radijski hit „Drink Myself Single“, koji jasno pokazuje da se ona slatkica s Heartbreaker’s Hall Of Fame preobrazila u zrelu ženu, ali je to bio trnovit put obilježen razočaranjem u ljubavi, prevarama i samoćom, koji su na kraju rezultirali revoltiranim istupom u „Drink Myself Single“.

Slijedi pravi biser, „From A Table Away“, klasična country priča o ljubavnom trokutu iz koje Sunny izlazi kao gubitnik, jer se njen muškarac vraća svojoj ženi, a Sunny gleda njihovo pomirenje iz zadimljenog kuta bara, „from a table away“. Zasigurno jedna od najboljih laganica napisanih u zadnje vrijeme. „Staying’s Worse Than Leaving“ je moderno upakirana tužbalica o raspadu veze, nešto što bi zasigurno moglo naći put prema radijskom eteru kakvim ga danas poznajemo, dakle, gdje prevladava pop, a country je u tragovima.

Iako se Sunny idalje drži steel gitare, zamjetno je da dobar dio melodija vuče na pop, a i aranžmani imaju onaj bombastični radio-friendly zvuk, što na prvijencu nije bio slučaj. No, to što album tako zvuči, ne znači da je slab, naprotiv, Sunny se ovdje iskazala kao izvrsna skladateljica, u čiju se ulogu razočarane i ostavljene žene lako uživjeti. Pjesma „Amy“ tematikom podsjeća na „Jolene“, s razlikom što Sunny pjeva s pozicije Jolene, dakle razaračice braka, no iz priče postaje jasno da je zapravo Amy ta koja je dovela do raspada braka… Ah, tko li je ono jednom rekao da je country muzika za odrasle, za razliku od rocka koji je muzika za teenagere? Sunny je ovaj puta napravila zaista album za odrasle jer nema tu laganini tema, sve je to život ogoljen do svoje gorke srži. „Mean As You“ je upiranje prstom u sve loše što joj je učinjeno u vezi, a nastavak je u „It Wrecks Me“…. naslovi sve govore, jel tako? Nadam se da će do idućeg albuma Sunny zasjati malo više sunca u njenom životu, ali da će i dalje nastaviti pisati tako dobre pjesme. Go girl!

JFK

“The Guitar Song” Jamey Johnson

admin — Fri, 01 Oct 2010 12:42:19 +0000

Do prije dvije godine malo je tko znao za Jameyja Johnsona. A onda, u kolovozu 2008., Johnson, koji se, naizgled, pojavio niotkuda, izdao je album “That Lonesome Song” i odmah bio “pomazan” u novog odmetnika Nashvillea, proglašen službeno novim nasljednikom Waylona Jenningsa, Merlea Haggarda, Willieja Nelsona, Kristoffersona i Casha… Za taj njegov album rečeno je – moguće najbolji country album desetljeća! Njime su bili zaluđeni i kritičari i publika. Balada “In Color,” s tog albuma, dobila je prošle godine i par najviših nagrada (Academy of Country Music, Country Music Assosiation). Cijela legija Johnsonovih fanova s velikim je nestrpljenjem očekivala novi uradak tog, kako ga nazivaju, “country odmetnika posljednjih dana.” I dobila ga, pod naslovom “The Guitar Song,” trinaesti rujna. Dokazuje li Johnson njime da može dati više od jednog dobrog albuma? Da!

Četvrti album 35-godišnjeg country kantautora i gitarista Jameyja Johnsona započinje u baru, gdje se pjevač radniku, koji sjedi na barskoj stolici do njega, jada kako je teško, eto, kad stekneš slavu, kad postaneš country-zvijezda, i kako je teško biti sâm na vrhu. Nudi piće radniku, ovaj kaže: Naruči mi duplo, a daj i koju cigaretu, ako ću već slušat tu tvoju “nesretnu” priču. Možda jest teško na vrhu, ako nikad nisi bio na dnu…

“Lonely At the Top” prva je od 25 skladbi na Johnsonovom “The Guitar Song,” ambicioznom, moglo bi se gotovo reći koncept, duplom albumu. Prvi disk nosi naslov “Black Album,” i mračan je, s tužnijom, ružnijom stranom života; drugi – “White Album,” za nekoliko je, recimo, nijansi svijetliji, ima na njemu malo humora, ima i malo macho razmetanja i hvalisanja, ali ne smeta.

Dvadeset i pet tematski povezanih pjesama, s predgovorima i pogovorima, svaka priča vodi u novu, jedna se nadovezuje na drugu, album treba slušati kao cjelinu. Svaka je pjesma kao poglavlje jedne knjige, ova je jako dobra!

Među onima na Crnom albumu i prijeteća je “Poor Man’s Blues,” o osveti jednom “uobraženom, umišljenom bogatašu koji je prevario “momka iz provincije, s juga Alabame.”

He thinks his money rules the world and he don’t give a damn/About a low class back woods country boy from deep south Alabam’/He uses folks like me just to keep his sorry ass amused/Well son you’d better watch your back when a poor man gets the blues.

Jamey Johnson je u Alabami i rođen, blizu Montgomeryja, u siromašnoj obitelji u kojoj se glazba puno slušala i pjevala. Uz oca, koji je vječno slušao Hanka Williamsa, Jamey je i počeo pjevati, u crkvama. Cijela je obitelj, kaže on, voljela Hanka. Hank je kraj Montgomeryja, u Alabami, rođen i pokopan; mladi je Johnson na Hankovom grobu mnoge noći proveo, s prijateljima, s pivom i gitarama. Hankovo ime spominje u dvije, jednoj “crnoj” i jednoj “bijeloj” ovog albuma.

I Willie Nelson je Johnsonu jedan od najvećih idola, u svemu – od glazbe do načina života do… nekih specifičnih načina opuštanja. Johnson ima formalno obrazovanje iz glazbe, ali svojim “biker” izgledom podsjeća na “Anđela pakla.” Osam je godina bio rezervni marinac, a onda došao u Nashville, 2000. godine, obavljao razne poslove, a navečer, u klubovima svirao svoje pjesme i sâm se zabavljao tako dobro da je neko vrijeme imao “bad boy” reputaciju.

Johnsonovo ime možda mnogima do nedavno i nije bilo poznato, kao ime izvođača, ali njegove pjesme bile su hitovi u izvedbama Tracea Adkinsa, Georgea Straighta.

Uz dvije koje smo čuli, među skladbama na Crnom albumu su: prkosna “Can’t Cash My Checks,” o farmeru koji kaže “nije lako biti pošten danas,” teška ga vremena prisiljavaju da uzgaja jednu unosniju kulturu; zatim, srcedrapateljna “Heartache,” s kojom će se mnogi moći poistovjetiti; nježna uspavanka “Baby Don’t Cry,” njegovoj maloj kćeri; a ima i gospela, i balada, ima honky-tonka.

U “Even the Skies Are Blue,” Johnson pjeva: These are sad times/World gone mad times/ Men doing bad times/Lord what is this world coming to/Between religions and wars/Drugs and divorce/Hell it seems like the whole world is fighting… we all know a way/To make a better day/Why isn’t anyone trying…

Među onima na Bijelom albumu – “By The Seat of Your Pants,” o nekim lekcijama naučenima u djetinjstvu i potvrda da je “batina iz raja izašla;” autobiografska “That’s Why I Write Songs,” balada snimljena u sitne sate, u povijesnom nešvilskom Rymanu, u kojoj se Johnson klanja nekim drugim country skladateljima prije njega, čija imena često ostaju anonimna, gotovo je čujan duh i odobravanje Hanka Williamsa; topla, nježna, nostalgična “Front Porch Swing Afternoon;” živahna “Good Times Ain’t What They Used To Be,” obje govore o nekim jednostavnim užicima; sjajna “Macon” (kao u Macon, Georgia) – Southern rock uz pratnju gospel zbora; “California Riots,” o tome kako je to naći se kao “country boy” usred Hollywooda (nešto kao njegov vlastiti “Okie From Muskogee,” piše Rolling Stone); i duhovita naslovna – “The Guitar Song” – o dvije zaboravljene gitare u zalagaonici koje čeznu da netko opet na njima svira (jer ostala je u njima još poneka dobra pjesma) i hvale se u čijim su sve prije bile slavnim rukama… Haga, Johnnyja, Martyja, Leftyja…

Jamey Johnson i Bill Anderson, o dvjema založenim gitarama… I am just a guitar, in a pawnshop corner. Hey, come on by and listen to my songs.

Jamey Johnson je definicija tradicionalnog countryja, ali s lakoćom klizne i u Southern rock i u onaj “outlaw country” zvuk. Album “The Guitar Song” se zapravo ne razlikuje puno od ostatka današnjeg countryja. Teme su uobičajene, vječne – ljubav, razočaranja, gubitak, alkohol, vjera, Bog, obitelj, poštovanje prema starijima, davanje prednosti životu na selu, ne u gradovima, nostalgija. I sve to Jamey Johnson izručuje u, kako kritičar LA Timesa kaže – 25 prekrasnih malih paketa. Ono što ga ipak ističe i stavlja iznad mnogih drugih, to su, priznaju svi, neki važni detalji albuma – činjenica da Johnson članovima svog benda, The Kent Hardley Playboys, iskusnim, vrsnim instrumentalistima (električna gitara, akustična gitara, dobro i steel gitara, klavir i još puno toga, i jako dobroga), dopušta da sviraju, da pokažu ono što jesu i znaju, da briljiraju, da sve što počnu dovedu do logičnog kraja, pa neka pjesma traje i sedam minuta. Johnson i sebi daje dovoljno prostora da svoje teme iznese do punog kraja, da pjesme povezuje i da gradi na njima. Neobična je i struktura albuma, materijal podijeljen na mračniju i svijetliju stranu, od moralne truleži i rasula do iskupljenja, od tame do svijetla. Odabir pjesama je, kaže on, bio lak, same su se odabrale. Trebalo je samo odlučiti koje će na Crni, koje na Bijeli album.

Dvadeset i pet pjesama, gotovo dva sata slušanja! Johnsonov prethodni album – “That Lonesome Sound” – bio je dočekan, između ostaloga, riječima “zbirka izvanrednih pjesama” i “moguće najbolji country album desetljeća.” I za “Guitar Song” hvalospjevi stižu sa svih strana. Od Wall Street Journala – “ambiciozan u namjerama, uspješan u egzekuciji, album kakav country nije vidio desetljećima.” Od New York Timesa – “Johnsonov novi album nastavlja s nevjerojatnim uspjehom postignutim, 2008., remekdjelom “That Lonesome Sound.” Od Boston Globea – “ono što je odmah bjelodano, to je da se radi o fenomenalnoj zbirci countryja.” Od PopMatters – album od 25 pjesama? Nakon samo jednog uspjeha? Treba za to imati hrabrosti! I vjerno slijediti vlastitu viziju onoga što country može i treba biti!!! Od raznih drugih – jedan od najboljih country albuma u dugo vremena… izvan svakog očekivanja… potvrda da je autentični country živ i zdrav… dašak svježeg zraka u ustajalom moru “corporate” countryja… povratak u klasično “outlaw” razdoblje… Johnson je “last man standing” koji se bori za dušu countryja… ništa slično ne postoji na krajoliku countryja, a možda ni neće nikada. Mnogi i ovaj album – Johnsonovu smjelu, eklektičnu zbirku pjesama – već zovu remekdjelom i proriču: jedan od najboljih albuma idućeg desetljeća.

Na etiketi Mercury Records, “The Guitar Song” je snimljen u studijima Nashvillea, Los Angelesa i Key Westa.

Gotovo sve na “Guitar Song” iz pera su Jameyja Johnsona ili napisane u suradnji s članovima benda, ali svom materijalu dodaje i par klasika iz pera onih koji su njemu bili inspiracija – jedna Mela Tillisa (“Mental Revenge”), jedna Verna Gosdina (“Set ‘Em Up Joe”) i – “For the Good Times,” Krisa Kristoffersona…

Napisala: Jagoda Bush

Izvor:

Merle Haggard: I Am What I Am

admin — Fri, 04 Jun 2010 11:25:10 +0000

Prenosimo odličan audio članak sa Glasa Amerike. Sit back, relax and enjoy!

Napisala: Jagoda Bush

Izvor: