Napisala: Jagoda Bush

Izvor:

Country pjevač koji još i piše pjesme kao što je to John Anderson – to je oduvijek bila dobra kombinacija. Na svojem zadnjem (ne i jedinom) albumu je i koproducent sa Jamesom Stroudom čime dokazuje da je kompletan i svestran autor.

Bigger hands se malo razlikuje od prethodnog Easy money iz 2007 no u osnovi su to samo nijanse i Anderson uspijeva ostati dosljedan sebi i svojem stilu. Djelomično to možemo pripisati i novoj etiketi Country Crossing. A ako spomenem i njegov specifični vokal kojeg je nemoguće pobrkati sa nekim drugim onda dobivamo album koji će se sigurno svidjeti njegovoj dosadašnjoj publici a, naravno, i šire.

Da se malo pozabavim sadržajem. Izdvojio bih pjesmu How can I be so thirsty koja ujedno i otvara album i čiji naziv i sam govori sve  ali mislim da se album najviše oslanja na balade i lagane pjesme kao što su The greatest story never told, Mising her again ili Hawaia in Hawaii. Nije izostavljena ni zgodna igra riječi u pjesmi What used to turn me on a tu je i Shuttin’ Detriot down, osvrt na trenutnu situaciju i probleme u industrijskoj ekonomiji.

Sve u svemu, Anderson je uspio pomiriti i u isti paket staviti svoj tradicionalizam od kojeg, srećom, ne odstupa ali i neke moderne smjernice u vidu produkcije i instrumentalizma. Album je pitak, konzistentan i slušljiv i nadam se da će Anderson tako nastaviti i dalje.

Albume Joea Nicholsa odlikuje urbanost, mekoća i pitkost koja ih čini zgodnima i za slušanje u uredu, čime se tvrdi country izvođači poput Dwighta i Dalea ne mogu „pohvaliti“. Nicholsova dva zadnja albuma, III i Real Things, podjednake su kvalitete, ali u očekivanju njegova novog albuma najavljenog za jesen, ne bi bilo zgoreg baciti pogled na ovaj potonji,  Real Things, koji atmosferom podsjeća na melankolične albume Merlea Haggarda iz osamdesetih, iako naravno postoji značajna razlika u supstanci.
Album Real Things nije daleko od epiteta „the real thing“. Slušajući njegove albume došla sam do zaključka da je jedina točka u kojoj Joe može omanuti njegov kriterij u odabiranju pjesama, jer su ostala dva elementa – vokalna izvedba i muzička pratnja – uvijek na visokom nivou. Nicholsov vokal zaslužuje osobite pohvale – taj prekrasni podatni bariton kao da je upio sve trikove svih naraštaja country pjevača prije njega i derivirao ih u moderni vokalni izražaj primjeren suvremenom dobu. Ovo je country za 21. stoljeće kakvom bi Nashville, da ima pameti, trebao težiti, a ne prodavati pop rock pod country.

Album započinje istoimenom pjesmom koja pomalo klišeizirano nabraja stvari u životu koje vrijede, ali Nicholsova izvedba je od prosječne pjesme izvukla maksimum. Another Side Of You iz pera Jameyja Johnsona oda je životnoj družici koja, kao i svaka žena, drži tri i pol ugla u kući, s tom razlikom što joj Joe (tj. Jamey) u ovoj pjesmi to i priznaje. Iznenađujuće nježni uradak bradatog bad boya Jameyja Johnsona! Who Are You When I’m Not Around jedna je od meni omiljenih na albumu; u njoj se zaljubljeni Joe pita kakva je njegova djevojka kad nisu zajedno. Cure, ne zaljubite li se u njega nakon ove pjesme, ne znam kad ćete!

Comin’ Back In A Cadillac prvi je malo žešći komad na albumu, govori o mladom nadobudnom country pjevaču koji odlazi iz svoje provincije u nadi da će se jednog dana vratiti natrag u cadillacu. Pjesma kakvu si pretpostavljam u sebi pjeva svaki mladi konobar ili čistač studija u Nashvilleu. My Whiskey Years – jedan od mojih favorita, sigurno jedna od najboljih izvedbi u countryju u zadnjih deset godina. Ispovjed sa šanka kakvu bi napisao i otpjevao i sam car barskih stolica, Merle Haggard.

It Ain’t No Crime ustupak je potrebi da se na albumu nađe bar jedna ili dvije stvari podobne za tekuće top liste, baš kao i Let’s Get Drunk And Fight. Ova potonja doduše ima baš zarazni refren („Lets get drunk and fight/Keep the neighbours up all night“) o paru koji se iz čiste dosade odluči posvađati kako bi se ujutro slađe pomirili („When the mornin’ comes we’ll make make up love while we apologize“).

Kad slušam All  Good Things opet mi  u misli dođe Merle, što je valjda dobar znak.

She’s All Lady je još jedna pjesma J. Johnsona, a inače se nalazi na njegovom albumu Dollar, no nekako mi zvuči kao da ju je Jamey napisao baš za sebe, veći kredibilitet ima u njegovoj izvedbi, iako je Joe svoj posao odradio besprijekorno.

Zadnja pjesma na albumu If I Could Only Fly (autor Blaze Foley) provjereni je dragulj iz 1979. godine, kojeg je Joe ulaštio da nas zaista zabljesne. Ne zvuči nimalo nešvilski, podsjeća na kantautorske balade kakve su sedamdestih pisali Guy Clark, Townes Van Zandt ili Steve Young. Idealna pjesma za opuštanje nakon napornog dana. Kao i cijeli album, uostalom.

www.joenichols.com

Thick Of It Now
Osvojio me već sa prvim taktovima uvodne pjesme naslova Thick Of It Now
Thick Of It Now

Highway Kind
Početak pjesme Highway Kind neodoljivo podjeća na starog dobrog Hanka, a i dalje nastavlja u odličnom honky tonk tonu.
Highway Kind

Jug Of Wine
Izvrsna pjesma čija će vam melodija sigurno ostati u podsvjesti. Na tragu gospela, sa banjom u pozadini i izvrsnim back vokalima.
Jug Of Wine

Whiskey Town
Kakav bi to country album bio da se ne na njemu ne nalazi barem jedna pjesma posvećena whiskeyu, sa sporijim Rockabilly prizvukom.
Whiskey Town

Thanks For Breakin’ My Heart
Buck Owens bi se odlično pronašao u pjesmi Thanks For Breakin’ My Heart. Dalje ne treba ništa reći :)
Thanks For Breakin’ My Heart

Last Train Home
ima totalno drukčiji štimung od ostalih. Aranžman također vuće stare korjene, ali truba i mandolina daju joj još dramatičnij prizvuk. Na trenutke zvući kao da je iz ’20 godina prošlog stoljeća.
Last Train Home

Nothin’
Zig zag početak sa violinom obećava odličan honky tonk, pa tako pjesma i počne, ali kasnije se na trenutke pretvara u odličan gospel.
Nothin’

One Of A Kind
Još jedan tvrdi honky tonk
One Of A Kind

Halls Of Smoke & Wine
Također ništa drugo nego good old honky tonk
Halls Of Smoke & Wine

Stay Gone
Za kraj CD-a ostala je još jedna Hank Williamska skladba
Stay Gone

www.mootdavis.com

Dakle, već sam naslov albuma, a i omot, sugeriraju da se tu radi o nečem dobrom. Svaka od 13 pjesama na albumu, a sve proizašle iz pera samog Davida Serbyja potvrđuju da je on autor na kojeg se može računati. On sam kaže:”If I could make a bunch of records and swing back and forth between Dave Alvin and Dwight Yoakam that would be perfect.”

Za svakog mlađeg country umjetnika (Serby je u četrdesetima, s tri albuma iza sebe) proizašlog iz Kalifornije, kao uzori se automatski nameću ikone tamošnje scene poput Bucka Owensa, Dwighta Yoakama ili Merlea Haggarda, a Serby je na albumu Honkytonk and Vine vrlo spretno ukomponirao stilske specifičnosti navedenog trojca, stvorivši vrlo pitke i jednostavne country melodije, nepretencioznih, ali ne i banalnih stihova, tematski posvećenih uglavnom barskom životu i ljubavnim jadima, kako to i pravom honky tonk tradicionalistu dolikuje. Stilovi variraju od klasičnog honky tonka preko tex mexa do rockabillyja, a većina pjesama je bržeg, plesnog tempa. To je vrlo kompaktna cjelina gdje se pjesme pretapaju jedna u drugu, a sve su podjednake kvalitete.

Jedina slabija točka u cijeloj priči je Serbyjev vokal, koji je za country standarde bezličan – u mjeri u kojoj je Yoakamov vokal možda nekome iritantan (što se boje glasa tiče, ne tehnike pjevanja, molim lijepo). No, predložila bih da potencijalne slušatelje to ne obeshrabri jer s ponovljenim slučašnjem pjesme, a ne glas, izbiju u prvi plan, te se album pretvori u izuzetno ugodnu i opuštajuću razbibrigu.

David Serby je neiskvareni tradicionalist, sjajni skladatelj i štovatelj country vrednota, te zbog toga zaslužuje pažnju ljubitelja dobre muzike.

www.davidserby.com

2008. The Grascals su izdali svoj treći studijski album i to u izdanju Rounder recordsa pod čijim okriljem djeluju i Alison Krauss & Union station što samo po sebi dosta govori.
Svoje glazbeno iskustvo The Grascals su stjecali svirajuči za mnoge cijenjene izvođače, spomenimo samo Dolly Parton ili The Osborne brothers.
Album sadrži 12 bluegrass pjesama koje zvuće dosta specifično za žanr jer malo koketiraju s klasičnim countryjem i iako vuku na već spomenute Alison Krauss & Union station, dosta podsječaju na Ralpha Stanleya II a osjeća se i utjecaj Flatt & Scruggsa. Ukratko, mnogo energije, tradicionalne country glazbe kao i modernih prizvuka. Izvrstan primjer kako u današnje vrijeme ljudima približiti bluegrass. Oni sami svoju glazbu nazivaju Nashville bluegrass što bi moglo sugerirati da su se prilagodili, tvrdokornoj publici omrznutom, Nashvilleu no meni se čini da je upravo obrnuto, tj. da se “music city” sve više prilagođava tradicionalnom bluegrassu, za što, srećom, u zadnje vrijeme ima sve više dokaza.
Na albumu se nalazi i nekoliko zanimljivih obrada koje se na takav način ne čuju baš svaki dan. Tu je Haggardova “Today I started lovin´ you again”, Scaggsova iz ranijih dana “The only daddy that will walk the line” i “Choices” Billiyja Yatesa. Tu je naravno i “Rollin´ in my sweet baby´s arms”; poznati standard za dizanje na noge masa na koncertima a svojim up-tempom se izdvaja i “Happy go lucky” na kojoj posebno do izražaja dolazi Aaron McDaris na banju. Teško je vjerovati da netko tako brzo može svirati banjo…Treba spomenuti da su svoj doprinos ovom albumu dali i Vince Gill i Hargus “Pig” Robbins.
The Grascals su dobitnici mnogih nagrada među kojima je i nagrada za zabavljače godine od strane International Bluegrass Music Association što ima svoju težinu jer poznato je kako se taj tip muziciranja probija izvan granica SAD-a.

2007. godine je Dale Watson izdao svoj vjerojatno najuspješniji album From The Cradle To The Grave koji je u usporedi s njegovim prijašnjim izdanjima polučio pravi mainstream uspjeh, a videospot za pjesmu Justice For All, koji podsjeća na najbolje dosege Johnnyja Casha, je potvrdio činjenicu da je Watson trenutno vjerojatno najznačajniji trubadour “prave” country glazbe, nositelj ostavštine Merla Haggarda, Leftyja Frizzella, Hanka Williamsa i Johnnyja Casha. Lani sam željno očekivao novi studijski album, no moralo je proći još nešto vremena. Watson je odlučio da će nasljednik Cradle biti još jedan kamiondžijski album, i treba istaknuti da je i ovaj puta uspio. Neke pjesme s albuma Truckin’ Sessions Vol. 2 (album ima dva različita omota, jedan je repriza onog s Vol. 1, doduše, s dosta ostarjelim Watsonom, a drugi omot je sasvim nov) već su objavljene na prethodnim albumima i na raznim “tribute” kompilacijama; neke sežu skroz do njegovih solističnih diskografskih začetaka iz sredine devedesetih (Jack’s Truck Stop And Cafe, Truckin’ Queen, Texas Boogie), a ima i nekoliko dosad neobjavljenih. Dojam je da Truckin’ Session Vol.2 nije samo nastavak jedinice, nego samostalni tematski album, koji ujedno obuhvaća sav važniji Watsonov kamiondžijski opus. Na albumu ima meni tih toliko dragih izraza poput npr. već spomenutog 10-4 (to je instrumental u pomalo surferskom stilu koji Watsonu nikako nije stran, pošto je učio zanat od rockabilly glazbenika i začetnika surf zvuka, kao što je bio Duane Eddy).

Watson ne pokušava idealizirati život vozača, nego ga opisuje takvim kakvim, uz svu svoju usamljenost i otužnost, on i jest. Pjesme poput Truckin’ Queen, Yankee Doodle Jean, Me And Freddie And Jake su zabavne priče o životu na hi-ho silver o, a vrhunac albuma su zasigurno balade Let This Trucker Go i Hero.

Matej Krajnc