Gene Watson & Rhonda Vincent – Your money and my good looks

straight

More Posts - Website



Nema komentara

Komentiraj prvi!

Komentaru za ovu temu su zatvoreni.

Amber Digby and Justin Trevino – Keeping up appearances

straight

More Posts - Website



Nema komentara

Komentiraj prvi!

Komentaru za ovu temu su zatvoreni.

John Anderson – Bigger hands 2009

Country pjevač koji još i piše pjesme kao što je to John Anderson – to je oduvijek bila dobra kombinacija. Na svojem zadnjem (ne i jedinom) albumu je i koproducent sa Jamesom Stroudom čime dokazuje da je kompletan i svestran autor.

Bigger hands se malo razlikuje od prethodnog Easy money iz 2007 no u osnovi su to samo nijanse i Anderson uspijeva ostati dosljedan sebi i svojem stilu. Djelomično to možemo pripisati i novoj etiketi Country Crossing. A ako spomenem i njegov specifični vokal kojeg je nemoguće pobrkati sa nekim drugim onda dobivamo album koji će se sigurno svidjeti njegovoj dosadašnjoj publici a, naravno, i šire.

Da se malo pozabavim sadržajem. Izdvojio bih pjesmu How can I be so thirsty koja ujedno i otvara album i čiji naziv i sam govori sve  ali mislim da se album najviše oslanja na balade i lagane pjesme kao što su The greatest story never told, Mising her again ili Hawaia in Hawaii. Nije izostavljena ni zgodna igra riječi u pjesmi What used to turn me on a tu je i Shuttin’ Detriot down, osvrt na trenutnu situaciju i probleme u industrijskoj ekonomiji.

Sve u svemu, Anderson je uspio pomiriti i u isti paket staviti svoj tradicionalizam od kojeg, srećom, ne odstupa ali i neke moderne smjernice u vidu produkcije i instrumentalizma. Album je pitak, konzistentan i slušljiv i nadam se da će Anderson tako nastaviti i dalje.

straight

More Posts - Website



Nema komentara

Komentiraj prvi!

Komentaru za ovu temu su zatvoreni.

The Grascals – Keep on walkin´ 2008

2008. The Grascals su izdali svoj treći studijski album i to u izdanju Rounder recordsa pod čijim okriljem djeluju i Alison Krauss & Union station što samo po sebi dosta govori.
Svoje glazbeno iskustvo The Grascals su stjecali svirajuči za mnoge cijenjene izvođače, spomenimo samo Dolly Parton ili The Osborne brothers.

straight

More Posts - Website



Nema komentara

Komentiraj prvi!

Komentaru za ovu temu su zatvoreni.

Prenešeni interview

Blagoslov i prokletstvo country pjevača

Dale Watson je oličenje country glazbe na kakvu ćete danas rijetko naići. Honky tonk pjesme u najboljoj maniri Lefty Frizzella, Bakersfield-country Bucka Owensa i Dwighta Yoakama, gubitničke balade u maniri Merlea Haggarda optjevane da bolje ne mogu i odsvirane sa žarom i produkcijom primjerenoj tradicionalnom country zvuku – to je stil istetoviranog Dalea Watsona, rođenog 1962. u Alabami, a iza kojeg stoji desetak studijskih albuma od kojih se “Cheatin’ Heart Attack”, “Blessed Or Damned”, “The Truckin Sessions”, “Dreamland” i “Whiskey Or God” ubrajaju u najbolja djela country & western glazbe posljednjih petnaest godina.

Dalea Watsona upoznao sam 1996. u Ljubljani, a posljednji put smo se vidjeli u Austinu, Texas 2004. godine, nekoliko godina nakon što je njegova djevojka poginula u saobraćajnoj nesreći, a njega od samoubojstva tabletama za spavanje i alkholom spasio menadžer. Oba puta Dale Watson oduševio me repertoarom, pjevanjem i svojim pratećim bendom pa ako vam je do pravog, tvrdokornog countryja, koncert Dalea Watsona u Tvornici, 18. lipnja 2009. nikako ne smijete propustiti.

Uostalom, Dale Watson, koji slijedi vlastitu časnu maksimu “too country for country”, češće svira publici “obojene kose s naušnicom u nosu” nego “šeširdžijama u najboljim odjelima”, a i vi se slobodno zapitajte kad ste posljednji put ili uopće ikada u životu bili na country koncertu?

P: U kojoj mjeri nastavljaš liniju izvođača kakvi su bili Ray Price, Lefty Frizzell i Merle Haggard?

O: Što više to mogu, jer takvih izvođača danas najviše nedostaje na country sceni. Kad slušaš Top 40 country hitove danas, teško ćeš naći nekoga tko je pod utjecajem Merlea Haggarda, ali ćeš naći mnoge country pjevače koji su pod utjecajem Eltona johna, Billy Joela ili Celine Dion, ako su posrijedi pjevačice. Mogu oni pričati što žele i kleti se u tradiciju, ali vrlo je lako uočiti tko je pod čijim utjecajem. S druge strane, vrlo je lako uočiti kako sam ja odrastao uz muziku Johnnyja Casha, Boba Willsa i Merlea Haggarda, oni su svi u mojoj muzici. Za većinu današnjih mainstream country-pop pjevača rekao bih da su odrasli uz Rush ili AC/DC, a ne uz country. Ja, pak, cijeli život samo slušam i sviram čisti country.

P: Koliko je današnji život country pjevača poput tebe sličan ili različit u usporedbi sa životom country pjevača koje smo u 70-ima nazivali outlaws (odmetnici – op.a.)?

O: Najveća je razlika u tome što su oni bili prvi i probili mnoge barijere. Ljudi poput mene samo nastavljaju ono što su Willie Nelson i njegovi kompanjoni već odradili. U neku ruku, meni je lakše. Sebe ne volim nazivati outlaw-country pjevačem i ne želim do kraja ići stazom koju su oni utabali. Moja ruta je malo drukčija i mislim da je najtočnije nazvati me independent-country pjevačem.

P: Koliko koncerata sviraš godišnje?
O: Hm, prosječno oko 300 koncerata.
P: Postoje li radio-postaje koje puštaju tvoje pjesme?
O: Da, možda me nema na country-pop radio-postajama, ali me vrte na college radio-postajama, pa na nekim rock i alt-country radio postajama. No, problem je što većinu radio postaja posjeduje jedna kompanija, Clear Channel, pa je teško dospjeti u program, ali polažem nade u internet i satelitski radio.
P: Što ti znači klub «Broken Spoke» u kojem razgovaramo?
O: To je posljednji honky-tonk dancehall u Austinu. U Texasu je sve manje dancehalla (plesnih dvorana) u kojima je moguće nastupiti uživo. Još uvijek je živa najstarija takva dvorana u Grueneu, ali sve je manje dancehalla u kojima možeš svirati, a ljudi zaplesati..
P: Znači li to da je ovaj tvrdi, stvarni country kakvog ti izvodiš u krizi, posebice u odnosu na industrijalizirani country-pop iz Nashvillea?
O: Apsolutno, tako da ja nstupam više po rock’n'roll klubovima nego po dancehall dvoranama ili honky-tonk barovima. Čak i je tako i u Texasu.
P: Koliko mlađih ljudi dolazi na tvoje koncerte?
O: Na moje koncerte dolaze ljudi od 18 do 30 godina starosti, onda postoji rupa jer ovi u tridesetima danas uglavnom slušaju country-pop smeće, ali onda opet imam publiku od 40 do 70 godina starosti.

Izvor: http://www.tvornica-kulture.hr

straight

More Posts - Website



1 Komentari

1. Don Karlos, 28/05/2009:

   Bravo majstore!Bog je!

Komentaru za ovu temu su zatvoreni.

Jerry Kilgore Loaded and empty, 2008

Evo nam i drugog po redu albuma još jednog modernog tradicionalista s tim da ono “modernog” ovaj put ne znaći ništa loše. Baš naprotiv. Prvi album , čini mi se, iz 2000 godine nisam preslušao (osim možda jedne ili dvije pjesme) ali ako je i napola dobar kao ovaj, odličan je.
Radi se o pravom honky tonku dobro nasaftanom pravim instrumentima kao što su, naravno, PSG i violina uz diskretne i mekane basove u pozadini tako da mi je album sjeo na prvo slušanje. Uzori su mu očigledni, što se čuje po glasu ali i po odabiru pjesama na albumu od koji je jedna posvečena Haggardu.

straight

More Posts - Website



Nema komentara

Komentiraj prvi!

Komentaru za ovu temu su zatvoreni.