Kao što znate svaki registrirani korisnik na crountry.com ušao je u “bubanj” za nagradnu igru u kojoj su nagrade ulaznice za koncert i potpisani CD Truckin’ Sessions: Vol. 2 – Dale Watsona. U nastavku su sretni dobitnici
Da li biste za album koji nisi naslov Honkytonk and Vine – birtija i cuga, dva kamena temeljca country muzike – mogli pomisliti da je loš?
Dakle, već sam naslov albuma, a i omot, sugeriraju da se tu radi o nečem dobrom. Svaka od 13 pjesama na albumu, a sve proizašle iz pera samog Davida Serbyja potvrđuju da je on autor na kojeg se može računati. On sam kaže:”If I could make a bunch of records and swing back and forth between Dave Alvin and Dwight Yoakam that would be perfect.”
George Jones u ženskim duetima, mali presjek sa YouTube. Ako nađete još neki clip, postajte ga u komentarima
2008. The Grascals su izdali svoj treći studijski album i to u izdanju Rounder recordsa pod čijim okriljem djeluju i Alison Krauss & Union station što samo po sebi dosta govori.
Svoje glazbeno iskustvo The Grascals su stjecali svirajuči za mnoge cijenjene izvođače, spomenimo samo Dolly Parton ili The Osborne brothers.
Za sve druge postoji MySpace, a za nas postoji MyCountrySpace.com. Na tom community site-u, možete pronaći isključivo country bandove, pjevačice i pjevače, promotore, fanove… Sve u svemu ima odličnih bandova, ali i dosta informacija i prostora za promociju, zato svi na www.mycountryspace.com i registrirajte se!
Blagoslov i prokletstvo country pjevača
Dale Watson je oličenje country glazbe na kakvu ćete danas rijetko naići. Honky tonk pjesme u najboljoj maniri Lefty Frizzella, Bakersfield-country Bucka Owensa i Dwighta Yoakama, gubitničke balade u maniri Merlea Haggarda optjevane da bolje ne mogu i odsvirane sa žarom i produkcijom primjerenoj tradicionalnom country zvuku – to je stil istetoviranog Dalea Watsona, rođenog 1962. u Alabami, a iza kojeg stoji desetak studijskih albuma od kojih se “Cheatin’ Heart Attack”, “Blessed Or Damned”, “The Truckin Sessions”, “Dreamland” i “Whiskey Or God” ubrajaju u najbolja djela country & western glazbe posljednjih petnaest godina.
Dalea Watsona upoznao sam 1996. u Ljubljani, a posljednji put smo se vidjeli u Austinu, Texas 2004. godine, nekoliko godina nakon što je njegova djevojka poginula u saobraćajnoj nesreći, a njega od samoubojstva tabletama za spavanje i alkholom spasio menadžer. Oba puta Dale Watson oduševio me repertoarom, pjevanjem i svojim pratećim bendom pa ako vam je do pravog, tvrdokornog countryja, koncert Dalea Watsona u Tvornici, 18. lipnja 2009. nikako ne smijete propustiti.
Uostalom, Dale Watson, koji slijedi vlastitu časnu maksimu “too country for country”, češće svira publici “obojene kose s naušnicom u nosu” nego “šeširdžijama u najboljim odjelima”, a i vi se slobodno zapitajte kad ste posljednji put ili uopće ikada u životu bili na country koncertu?
P: U kojoj mjeri nastavljaš liniju izvođača kakvi su bili Ray Price, Lefty Frizzell i Merle Haggard?
O: Što više to mogu, jer takvih izvođača danas najviše nedostaje na country sceni. Kad slušaš Top 40 country hitove danas, teško ćeš naći nekoga tko je pod utjecajem Merlea Haggarda, ali ćeš naći mnoge country pjevače koji su pod utjecajem Eltona johna, Billy Joela ili Celine Dion, ako su posrijedi pjevačice. Mogu oni pričati što žele i kleti se u tradiciju, ali vrlo je lako uočiti tko je pod čijim utjecajem. S druge strane, vrlo je lako uočiti kako sam ja odrastao uz muziku Johnnyja Casha, Boba Willsa i Merlea Haggarda, oni su svi u mojoj muzici. Za većinu današnjih mainstream country-pop pjevača rekao bih da su odrasli uz Rush ili AC/DC, a ne uz country. Ja, pak, cijeli život samo slušam i sviram čisti country.
P: Koliko je današnji život country pjevača poput tebe sličan ili različit u usporedbi sa životom country pjevača koje smo u 70-ima nazivali outlaws (odmetnici – op.a.)?
O: Najveća je razlika u tome što su oni bili prvi i probili mnoge barijere. Ljudi poput mene samo nastavljaju ono što su Willie Nelson i njegovi kompanjoni već odradili. U neku ruku, meni je lakše. Sebe ne volim nazivati outlaw-country pjevačem i ne želim do kraja ići stazom koju su oni utabali. Moja ruta je malo drukčija i mislim da je najtočnije nazvati me independent-country pjevačem.
P: Koliko koncerata sviraš godišnje?
O: Hm, prosječno oko 300 koncerata.
P: Postoje li radio-postaje koje puštaju tvoje pjesme?
O: Da, možda me nema na country-pop radio-postajama, ali me vrte na college radio-postajama, pa na nekim rock i alt-country radio postajama. No, problem je što većinu radio postaja posjeduje jedna kompanija, Clear Channel, pa je teško dospjeti u program, ali polažem nade u internet i satelitski radio.
P: Što ti znači klub «Broken Spoke» u kojem razgovaramo?
O: To je posljednji honky-tonk dancehall u Austinu. U Texasu je sve manje dancehalla (plesnih dvorana) u kojima je moguće nastupiti uživo. Još uvijek je živa najstarija takva dvorana u Grueneu, ali sve je manje dancehalla u kojima možeš svirati, a ljudi zaplesati..
P: Znači li to da je ovaj tvrdi, stvarni country kakvog ti izvodiš u krizi, posebice u odnosu na industrijalizirani country-pop iz Nashvillea?
O: Apsolutno, tako da ja nstupam više po rock’n'roll klubovima nego po dancehall dvoranama ili honky-tonk barovima. Čak i je tako i u Texasu.
P: Koliko mlađih ljudi dolazi na tvoje koncerte?
O: Na moje koncerte dolaze ljudi od 18 do 30 godina starosti, onda postoji rupa jer ovi u tridesetima danas uglavnom slušaju country-pop smeće, ali onda opet imam publiku od 40 do 70 godina starosti.
Izvor: http://www.tvornica-kulture.hr
Jurica Gorša
Donosimo još jedan email interview i to sa čovjekom koji je ponovno pokrenuo svijest o Country muzici kod nas, čemu može posvjedočiti njegov profil na Facebook-u gdje je okupio mnoštvo fanova.
Loading ...
